Započeti blog koji u žarište stavlja (ne)prilagođenost i (ne)pristupačnost kulturnih ustanova može se na prvu učiniti kao Sizifov posao. Jedini odmak od grčkog mita jest taj što dobro nam znan Sizif kamen ne gura po planini, već omanjem, ali poprilično strmom humku s pokojom stepenicom na putu – uzmemo li u obzir da je veliki broj ustanova osobama s invaliditetom potpuno nepristupačan te urnebesno nelogičan. Pogotovo kada znamo da su zbirke smještene u prostore koji se vode kao zaštićeno kulturno dobro i u njih se ne smije intervenirati te ne moraju nužno ni pratiti logiku jednog izložbenog prostora.
Sam početak ovog projekta otvorio mi je i samoj neka sasvim nova pitanja. Krenula sam sa željom postavljanja jednog sasvim jednostavnog vodiča po kulturnim ustanovama Grada Zagreba. Stvar je trebala biti jednostavna, sasvim binarna – u zgradu kao osoba u kolicima ili mogu ući ili ne, no ubrzo sam shvatila da moram ponovno jako dobro promisliti o tome što prilagođen i pristupačan prostor zapravo predstavlja. Morala sam revidirati vlastito shvaćanje prilagođenosti, osvijestiti da prag na ulazu u bilo koji prostor možda meni ne predstavlja problem, no nekome drugome će se pokazati kao nepremostiva prepreka.
Naravno, u tome mi nisu pomogle institucije koje za svoje prostore rado kažu da su pristupačne, no na licu mjesta shvatite da to one zapravo i nisu. Na ulazu u njihove prostore dočekale bi me stepenice i strme rampe te sam se zapitala znaju li uopće osnivači, financijeri, arhitekti i dizajneri tko su sve to osobe s invaliditetom i što to uopće znači prilagoditi prostor nekome ili kamo sreće – svima?
No, nije sve tako negativno. Mora i Sizif ponekad ostaviti kamen, sjesti i odmoriti. Na ovom putovanju upoznala sam (i upoznajem) predivne ljude koji s toliko ljubavi i predanosti vode brigu o svojim zbirkama koje, u nekim slučajevima, niti sami osnivači više ne žele financirati. No, ti ljudi ne odustaju, vole to što rade i svjesni su povijesne važnosti koje njihove zbirke imaju za ovo društvo.
Razgovor s tim ljudima bio mi je i samoj poticaj na razmišljanje koliko je bitno voljeti svoje zvanje, sjetiti se zašto si ovdje i koja je to bila primarna ideja od koje si krenuo graditi svijet u/oko sebe.
Upravo zato te drage ljude molim da mi oproste što većinu prostora u kojima se nalaze njihove zbirke moram staviti u ladicu s natpisom NEPRISTUPAČNO. Znam, postoji posjet uz najavu i volja pojedinaca da vas unesu u svoj prostor, ali stepenica, pogotovo ona visoka, na kraju dana ostaje stepenica i ona je svima nama u kolicima ponekad i ljući neprijatelj od ranije spomenutog strmog humka.
Iskreno se nadam da će se svima koji strpljivo čekaju novi prostor, taj novi prostor biti i dodijeljen te da će neke zbirke, bitni dijelovi naše povijesti, dobiti prikladnije mjesto pristupačno svima!
A do tada, čitamo se i vidimo na nekom događanju!
Kulturom na kotačima 