Pomislila sam kako ovome blogu nešto nedostaje. Nedostaje mu kretanja, nedostaje mu i malo drugačijeg, zabavnog sadržaja, a ne samo sumorna stvarnost u obliku nepristupačnosti kulturnih institucija i dosjetila sam se! Nedostaju mu objave u formi fotoreportaža/putopisa! Ipak nije sve tako sivo, postoje i oni ugodni momenti koje smo proveli sami ili sa dragim osobama otkrivajući nove/stare zakutke ove nam drage zemlje!
Danas ću vam predstaviti jedno sasvim ugodno putovanje gradom Ogulinom kojeg smo draga prijateljica Petra i ja posjetile prvi puta!
Iako je putovanje provedeno u ugodnoj atmosferi, početak je ipak bio pod upitnikom. Naime, iz Zagreba smo za Ogulin kretali u 08.08 sati ujutro starim vlakom. Stari vlakovi nažalost nemaju riješen pristup osobama u kolicima, stoga je potrebno minimalno dan ranije javiti putničkog službi da je potrebna pomoć pri ulasku u vlak. Zagrebački kolodvor ima spremnu podiznu rampu kojom će vas podići do razine zadnje stepenice. No, sada dolazimo do drugog problema, a to je ulazak u separe. Vrata su uska i bilo je potrebno progurati kolica kroz taj otvor, no jednom kada smo prešle i tu prepreku, putovanje je moglo započeti!
U Ogulin smo stigle oko 10 sati ujutro i avantura je mogla započeti. Nakon kratke kave i planiranja dana zaputile smo se u centar grada i posjetile župnu crkvu sv. Križa. Gradnja ove crkve započeta je 1781. godine, a prva misa u njoj održana je četiri godine kasnije. Svod i propovjedaonica prikazuju prizore iz evanđelja, a oslikao ih je akademski slikar Ilija Ahmetov 1926. godine.
Zatim smo šetnicom krenule prema Frankopanskom kaštelu, renesansnoj utvrdi izgrađenoj oko 1500. godine u čijem se sastavu nalazi i Zavičajni muzej Ogulin te Ivanina kuća bajke. Muzej nažalost nema pristup osobama u kolicima, no zato ga je moguće posjetiti virtualno!
Iduća postaja bila je Ivanina kuća bajke kojoj smo prišle bez ikakvog problema! Ovaj multimedijalni i interaktivni centar za posjetitelje otvoren je u prosincu 2013. godine, a zanimljivo je to kako je glavni nositelj projekta bila Turistička zajednica grada Ogulina, dok su financijska sredstva za projekt osigurana iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Pozitivan primjer realizacije ideje! Na ulazu vas čeka rampa, a u samom prostoru možete se kretati slobodno, bez prepreka 🙂
Ivanina kuća je primarno namijenjena djeci, stoga mogu reći da mi je zbog nisko postavljenih interaktivnih monitora bilo relativno lako doći do svega što sam željela vidjeti. Sam prostor je možda na nekim dijelovima suviše taman i teško je pročitati opise i legende, no kao protuteža tmini pregršt boja, igre svijetla i zvukova vas prati cijelim putem. Kuća je na dva kata i do gornjeg na kojem se održavaju izložbe možete doći dizalom koje za našeg posjeta nije bilo u pogonu.
U kući ćete naučiti ponešto o Ivaninom životu, izgubiti se u njenim pričama i likovima, saznati neke zanimljivosti iz svijeta bajki i onih koji su ih pisali, a na kraju ćete se iznenaditi koliko ste vremena proveli u tom prostoru!
Nakon Ivanine kuće došlo je vrijeme za objed! Odlučile smo ostati u kompleksu i ručati u restoranu hotela Frankopan. Ovdje moram napomenuti da iako hotel ima jedan WC prilagođen osobama u kolicima, u tom WC-u nažalost nema vode (vodokotlić)! Upravo će vam zato osoblje hotela donijeti kanticu koju ćete na lavabou napuniti vodom i nakon obavljene nužde politi obavljeno, da se tako slikovito izrazim. To su te sitne radosti koje nama putovanja čine još interesantnijim. Pogotovo kada tako naletimo na nešto što je izvana prilagođeno, no kad zavirimo unutra shvatimo da stvari ipak ne funkcioniraju kako bi trebale.
Ostatak poslijepodneva provele smo na jezeru Sabljaci koje nas je iznenadilo svojom veličinom! Ovo jezero 11. je po veličini u Hrvatskoj, a na njemu osvježenje od ljetnih vrućina mogu potražiti plivači, rekreativci, ribolovci, a i šetači, jer je šetnica lijepo uređena, a u neposrednoj blizini su i restoran te kuće za odmor koje naprosto mame svojim bojama i oblicima.
Za Zagreb smo krenule posljednjim, niskopodnim vlakom! Iako je podizna rampa u jednom trenutku odbila suradnju, nekako je na kraju ipak proradila i prijateljica i ja smo se našle u novom vlaku. Prijelazi iz jednog vagona u drugi relativno su relativno uski, no ipak smo se uspjele ugodno smjestiti i poslati Ogulinu posljednji pozdrav!
Moram napomenuti da niskopodni vlakovi, osim podizne rampe imaju i „prilagođeni“ WC, no tu vam sliku ipak nisam htjela priuštiti. Prizor nije baš za dugo sjećanje.
Kulturom na kotačima 